Rokovi plaćanja među dobavljačima – B2B rokovi ispunjenja

Ugovori između poduzetnika odnosno između trgovaca ili B2B (business-to-business) ugovori se po mnogo čemu razlikuju od ostalih ugovora (ugovora između trgovaca i potrošača te ugovora između fizičkih osoba). Primjerice su tako kod ugovora između poduzetnika rokovi plaćanja u pogledu njihove duljine u pravilu ostavljeni na dispoziciju ugovornim stranama. Rok ispunjenja novčane obveze među trgovcima može biti određen zakonom, ugovorom, trgovačkim običajem ili praksom koju su trgovci međusobno razvili.

Temeljno pravilo kod poslovnih transakcija između poduzetnika je rok ispunjenja od maksimalno 60 dana za novčane obveze, sukladno Zakonu o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi. Odmah je potrebno napomenuti i da je prilikom definiranja roka potrebno uzeti u obzir kako je riječ o kalendarskim, a ne o radnim danima (koja je razlika jasno naglašena na teritoriju EU Direktivom 2011/7/EU).

Iznimno, kod ugovora o robno trgovačkom kreditu, rok za ispunjenje može biti i duži, ali maksimalno do 360 dana. Takvo produljenje preko 60 dana ipak neće biti dopušteno, odnosno takva odredba će se smatrati ništetnom u slučaju da se može protumačiti da takva odredba dovodi do očite neravnopravnosti u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu one strane koja očekuje plaćanje (vjerovnika novčane obveze).

U sudskom postupku bi se očita neravnopravnost ugovornih strana na štetu vjerovnika novčane obveze utvrđivala na temelju okolnosti konkretnog slučaja, trgovačkih običaja, dosadašnje međusobne poslovne prakse ugovaratelja te naravi obveze.

Inače, ugovor o robno trgovačkom kreditu, kod kojeg se može odobriti rok plaćanja do 360 dana, predstavlja inominatni (neimenovani ugovor), što konkretno znači da njegov sadržaj nije izrijekom propisan Zakonom. Takvim ugovorom smatrao bi se svaki ugovor o prodaji robe ili pružanju usluga kod kojeg je odobrena odgoda plaćanja, odnosno kod kojeg rok ispunjenja novčane obveze nije istovremen s trenutkom ispunjenja obveze od druge strane. Dakle, kod takvih ugovora je zapravo riječ o tome da prodavatelj kupca kreditira robom odnosno uslugama.

Ovako dugi rokovi plaćanja su u Hrvatskoj karakteristični za plaćanja u zdravstvu (plaćanje prema dobavljačima – farmaceutskim kompanijama). Iz perspektive vjerovnika novčane obveze kod koje je ugovoren izuzetno dug rok plaćanja, do 360 dana, takva ugovorna obveza može prouzročiti probleme s likvidnosti, posebice ukoliko poduzetnik koji kroz tako dug period čeka na plaćanje na isti način istovremeno posluje s više poduzetnika.

Ugovorna odredba kojom bi bio ugovoren rok plaćanja duži od 360 dana je svakako ništetna. Za slučaj da standardizirani ugovori pojedinog poduzetnika sadržavaju takve ništetne odredbe (rok plaćanja dulji od 360 dana ili dulji od 60 dana ako se time druga strana stavlja u neravnopravan položaj) moguće je protiv takvog poduzetnika podnijeti i tužbu za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

Ako pak poduzetnici propuste ugovorom odrediti rok plaćanja, smatra se da je on 30 dana od, u pravilu, primitka računa. U slučaju da račun nije primljen ili da je druga strana primila račun prije nego je prva strana ispunila svoju obvezu, ili u slučaju da postoji i rok za pregled robe, rok za plaćanje počinje teći od tog kasnijeg trenutka. Ako bi između ugovornih strana došlo do spora u pogledu dana primitka računa, teret dokaza je na vjerovniku da dokaže kada je dužnik račun primio i da li ga je uopće primio. Bez obzira na primitak računa, vjerovnik novčane obveze plaćanje može tražiti po proteku 30 dana od kada je obavio uslugu / isporučio robu (ili po proteku duljeg roka, ako je takav rok ugovoren).

Naš Zakon o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi predviđa ništenost ugovorne odredbe kojom bi bio određen datum primitka računa, iako Direktiva 2011/7/EU ne nameće državama članicama implementaciju takvog rješenja. Svrha takve odredbe je zaštita vjerovnika novčane obveze, kako bi se spriječila manipulacija dužnika novčane obveze da nametne ugovornu odredbu da će račun primiti na određeni, kasniji datum, pa će onda i od tog kasnijeg dana teći rok za ispunjenje obveze.

U slučaju prekoračenja ugovorenog odnosno zakonskog roka za plaćanje, dužnik će pored ugovorene naknade dugovati i zatezne kamate, koje počinju teći odmah po dospijeću obveze (proteku roka za plaćanje) odnosno od prvog idućeg dana, bez potrebe za bilo kakvom opomenom od strane koja očekuje plaćanje. Ugovori između poduzetnika su izuzetno dispozitivne prirode pa je tako moguće ugovoriti i nižu zateznu kamatu od one propisane zakonom za slučaj zakašnjenja s plaćanjem. Pored prava obračunati i naplatiti zatezne kamate u slučaju zakašnjenja, vjerovnik ima pravo i na posebnu naknadu u iznosu od 40,00 EUR, koja naknada naravno ne isključuje vjerovnikovo pravo potraživati nastalu naknadu štete od dužnika.

Na području EU potrebno je uzeti u obzir i Direktivu 2011/7/EU o suzbijanju zakašnjenja s plaćanjem u trgovačkim ugovorima, koja je inkorporirana u naš Zakon o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi. Svrha Direktive 2011/7/EU prvenstveno je bila osigurati da države članice unutar vlastite regulative definiraju rokove plaćanja kod trgovačkih ugovora, koji bi se primijenili za slučaj da poduzetnici sami ne odrede rok plaćanja. Trenutno važeća Direktiva 2011/7/EU je nasljednica Direktive 2000/35/EZ te je u odnosu na svoju prethodnicu s obzirom na iskustvo koje je pokazala primjena Direktive 2000/35/EZ istu korigirala odnosno unaprijedila. Naš Zakon o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi je u bitnome inkorporirao sve propisano predmetnom Direktivom.

Iz svega navedenog za zaključiti je da će uobičajeni rok plaćanja među poduzetnicima biti 60 dana, dok se iznimno može produžiti do maksimalnih 360 dana, pri čemu takva ugovorna odredba ne smije biti rezultat očigledne neravnopravnosti među ugovornim stranama suprotno načelu savjesnosti i poštenja. U svakom slučaju, poduzetnicima je rok plaćanja ostavljen na dispoziciju uz prilično široko postavljenu maksimalnu granicu, pri čemu ništa poduzetnike ne sprječava da rok plaćanja ugovore i u znatno kraćem trajanju.

Iva Babić, mag.iur.