U sedamdesetim godinama prošlog stoljeća lobiranje je u Europskoj uniji bilo u samom začetku, a danas je u EU formalno registirano preko 13.000 lobista, iako se stvarni broj lobista  procjenjuje na preko 25.000.

U ovaj broj ulaze i neovisni konzultanti, građanske organizacije, predstavnici različitih trgovačkih i industrijskih udruženja, sindikati, odvjetnička društva i dr.

U kontekstu Europske unije, lobisti mogu biti pored interesnih grupa i same države članice.

Regulatorne mjere koje su trenutno na snazi u EU obuhvaćaju Registar transparentnosti u koji se upisuju odnosno registriraju sve nevladine organizacije, lobističke grupe, konzultanti, dobrotvorne organizacije te sve osobe i organizacije koje žele utjecati na donošenje odluka i zakonodavstvo.

U Registar transparentnosti je nedavno uvedena podjela na komercijalne lobiste – one koji slijede svoje ili interese svojih članova te nekomercijalne – koji slijede društvene interese.

U praksi, svi sektori, od trgovine, tehnološke, duhanske te svi drugi imaj lobiste u Bruxellesu, u neposrednoj blizini ureda EU.

Jedna od najnovijih industrija koja bilježi sve veće troškove za lobiranje je tehnološka industrija pa tako svoje lobisitčke urede imaju gotovo sve korporacije, Yahoo, Google, Huawei, Google, Apple, Microsoft i mnogi drugi.

U Preporuci Odbora ministara Vijeća Europe državama članicama o pravnoj regulaciji lobističkih aktivnosti u kontekstu javnog odlučivanja (engl. Recommendation of the Committee of Ministers to member States on the legal regulation of lobbying activities in the context of public decision making) od 22. ožujka 2017. lobiranje se definira kao promicanje posebnih interesa komunikacijom s javnim službenikom u sklopu strukturiranog i organiziranog djelovanja usmjerenog na utjecanje na javno odlučivanje.

Lobiranje se može definirati kao neslužbeno djelovanje u nečiju korist, odnosno pokušaj utjecanja na donositelje odluka a uže gledano lobiranje se može definirati kao aktivnost kojom se pokušava utjecati i na nekoga u tijelima izvršne i zakonodavne vlasti, kako bi podržao zakone, propise ili opće akte koja daju nekoj zajednici, organizaciji ili industriji određenu prednost ili korist.

U RH, donedavno nije bilo zakonske regulacije ali je nedavno stupio na snagu novi Zakon o lobiranju.

Novi zakon lobiranje uređuje kao legalno i legitimno djelovanje s jasnim načelima, pravima, obvezama i sankcijama u skladu s međunarodnim standardima i smjernicama, preporukama koje je Hrvatska dobila u Izvješću o vladavini prava, preporukama GRECO-a te standardima OECD-a.

Ovim zakonom se po prvi puta definira lobiranje kao aktivnost, definiraju se lobisti, lobirane osobe, korisnici lobiranja te se uređuju temeljenja načela lobiranja.

Zakon o lobiranju definira niz pojmova iz područja lobiranja.

Lobiranje je svaki oblik usmene ili pisane komunikacije prema lobiranoj osobi kao dio strukturiranog i organiziranog promicanja, zagovaranja ili zastupanja određenih interesa ili prenošenja informacija u vezi s javnim odlučivanjem radi ostvarivanja interesa korisnika lobiranja.

Javno odlučivanje podrazumijeva pripremu i izradu, donošenje zakona, drugih propisa ili općih akata, kao i drugih strateških i planskih dokumenata od strane tijela zakonodavne ili izvršne vlasti, tijela državne uprave, drugih državnih tijela, tijela jedinica lokalne ili područne (regionalne) samouprave, uključujući i njihova upravna tijela, odnosno drugih pravnih osoba i tijela koja imaju javne ovlasti.

Lobist je domaća ili strana fizička ili pravna osoba koja lobira i koja je upisana u Registar lobista a uključuje:

           –    lobiste koji lobiraju za korisnike lobiranja, uključujući konzultante koji se

                bave lobiranjem i profesionalne lobiste

–    lobiste koji lobiraju u ime poslodavca kod kojeg su zaposleni ili

     –   lobiste koji predstavljaju profesionalne, poslovne ili druge sektorske

         interese, uključujući profesionalna, sportska, gospodarska i interesna

         udruženja, nevladine udruge i organizacije civilnog društva

Lobirana osoba je svaka osoba koja je kao dužnosnik, poseban savjetnik ili rukovodeći službenik izabrana, imenovana, zaposlena ili na drugi način angažirana u tijelima zakonodavne ili izvršne vlasti, tijelima državne uprave, drugim državnim tijelima, tijelima jedinica lokalne ili područne (regionalne) samouprave, uključujući njihovim upravnim tijelima, odnosno drugim pravnim osobama i tijelima koja imaju javne ovlasti i koja sudjeluje ili je nadležna za javno odlučivanje te koja je pristala komunicirati s lobistom.

Korisnici lobiranja su pravne ili fizičke osobe i drugi zakonom uređeni oblici udruživanja fizičkih ili pravnih osoba, uključujući i njihove podružnice, u ime kojih lobist obavlja lobiranje.

Registar lobista je registar u koji će biti upisani konzultanti koji se bave lobiranjem, zatim lobisti koji lobiraju u ime poslodavca kod kojeg su zaposleni ili lobisti koji predstavljaju profesionalna, gospodarska i interesna udruženja, nevladine udruge i organizacije civilnog društva. Upis u Registar lobista je temeljni preduvjet za početak lobiranja, a Registar ustrojava i vodi Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa.Brisanje lobista iz Registra izvršava također Povjerenstvo.

Godišnja izvješća lobista – lobisti su dužni raditi godišnja izvješća u kojima moraju navesti s kime su se sve sastali i koje su interese zagovorili kod lobiranih osoba.

Obveze lobista i lobiranih osoba

Prije nego što započne s lobiranjem, lobist se mora predstaviti lobiranoj osobi, dokazati svoj upis u Registru lobista i uz to navesti s kojim ciljem i u čije ime lobira, uz mogućnost pružanja informacija i materijala o onim pitanjima o kojima lobira.

Lobistu je zabranjeno lobirati za dva ili više korisnika čiji su interesi suprotni.

S druge strane, lobirana osoba može prihvatiti komunikaciju s lobistom tek po prethodnoj provjeri je li lobist upisan u Registru lobista. Ako sazna da nije upisan, lobirana osoba mora odbiti daljnju komunikaciju te odmah po saznanju obavijestiti Povjerenstvo.

Ako je lobirana osoba pri lobiranju saznala za podatke koji čine poslovnu tajnu ili je riječ o nekim drugim povjerljivim podacima, s njima mora postupati s dužnom pažnjom, a u slučaju dvojbe u vezi s time čini li određeno ponašanje povredu zakonskih odredbi ili nekoga drugog propisanog ponašanja, može o tome zatražiti mišljenje Povjerenstva.

Lobist pri lobiranju ne smije lobiranoj osobi dati netočnu, nepotpunu ili obmanjujuću informaciju, niti se poslužiti nedopuštenim pritiskom, neprimjerenim ponašanjem ili uvredljivim jezikom.

Ako je lobist već dao netočnu ili nepotpunu informaciju, o tome mora bez odgode obavijestiti lobiranu osobu te joj dostaviti točnu i potpunu informaciju.

Lobistu je zabranjeno poticanje na nepoštovanje propisa, pravila i standarda ponašanja u odnosu na lobiranu osobu te joj ne smije nuditi ili davati darove ili druge koristi. Postupi li lobist protivno tome, lobirana osoba mora odbiti daljnju komunikaciju i odmah o tome izvijestiti Povjerenstvo.

Zakonskom regulacijom lobiranja bit će prekinuta praksa prikazivanja lobiranja kao nemoralne i nelegalne aktivnosti, kao tajne sprege vlasti i lobista. Naime u RH prosječan građanin ili poslovni subjekt je do sada vrlo malo znao o lobiranju, te je izjednačavao lobiranje s mitom i korupcijom.

Upravo suprotno, lobisti kako u svijetu tako i kod nas, ne potkupljuju donosioce odluka već ih informiraju o temama koje su i za njih interesantne i koje im mogu koristiti. Donositelji odluka su zainteresiran čuti stavove i mišljenja svojih birača, a preko lobista su izravno informirani.

U EU su glavne institucije lobiranja Europska komisija, Europski parlament i Vijeće Europske unije.

U proteklim godinama, poslovni subjekti su značajno povećali svoje izdatke za lobiranje prema tijelima EU.

U tom broju značajan udio imaju financijske korporacije, poljoprivredno-prehrambeni sektor, tehnološka industrija, uljne i naftne kompanije, industrija oružja i mnogi drugi.

Autorica: Ana-Marija Kajić, odvjetnica, Petrić & Kajić odvjetničko društvo d.o.o.