Prodaja potraživanja je uobičajeni proces u poslovanju gotovo svakog trgovačkog društva odnosno svakog poduzetnika. Kada govorimo o prodaji potraživanja, najčešći oblici koji se javljaju su faktoring te ustup ili cesija uz paralelnu kupoprodaju potraživanja.

Faktoring se pojavio na području Republike Hrvatske prvotno kao tzv. neimenovani ili inominatni ugovor, a od 2014. godine reguliran je Zakonom o faktoringu. Faktoring podrazumijeva jednostavan pravni posao za koji je potrebno sklopiti pisani ugovor o faktoringu kojim se pružatelj usluga faktoringa obvezuje pružiti uslugu faktoringa dobavljaču uz pravo na naplatu kamate, faktoring-naknade, administrativne naknade i drugih ugovorom utvrđenih troškova faktoringa. Dakle, imatelj potraživanja faktoring društvu ili drugom pružatelju faktoring usluge prodaje svoje kratkoročno potraživanje prema dužniku, a zauzvrat odmah dobiva naknadu od pružatelja faktoring usluge dok će pružatelj faktoring usluge potraživanje naplatiti izravno od dužnika.

Cesija ili ustup potraživanja predstavlja pravni posao čiji pravni učinak prijenosa tražbine nastupa samim sklapanjem ugovora o ustupu između prenositelja i stjecatelja tražbine. Dakle, pravni učinak prijenosa potraživanja će nastupiti bez obzira na obavijest dužniku te bez potrebe da dužnik na takav prijenos potraživanja pristane. Nedostatak obavijesti dužnika ima učinak samo u tome da dužnik može ispuniti obvezu prenositelju, dok nakon obavijesti o prijenosu tražbinu mora ispuniti stjecatelju. Ugovor o ustupu ipak neće imati učinak prema dužniku ako su dužnik i vjerovnik ugovorili da vjerovnik neće moći prenijeti tražbinu na drugoga ili da je neće moći prenijeti bez pristanka dužnika.

Ustup potraživanja će najčešće biti praćen naplatnim pravnim poslom odnosno prodajom potraživanja, u kojem slučaju će prenositelj odgovarati stjecatelju za postojanje tražbine u vrijeme ustupanja. Međutim, za naplativnost potraživanja će prenositelj potraživanja odgovarati stjecatelju isključivo ako je to bilo ugovoreno.

Kod ustupa potraživanja, međutim, problematično može biti stupanje u pravni položaj starog vjerovnika (prenositelja ili prodavatelja potraživanja) od strane stjecatelja tražbine (kupca potraživanja) u kontekstu već pokrenutih sudskih postupaka.

Naime, često su predmetom ustupa „starije“ tražbine koje su u dužem periodu bile nenaplative ili teško naplative, odnosno čija je naplata već predmetom sudskih postupaka – kako ovršnih i stečajnih, tako i parničnih. Stjecatelj tražbine po diskontnoj cijeni kupuje potraživanje od ranijeg vjerovnika upravo s ciljem da istu naplati slijedom čega svakako ima pravni interes stupiti u bilo koji prethodno pokrenuti postupak od strane prodavatelja potraživanja odnosno ranijeg vjerovnika protiv dužnika.

Kada je riječ o stupanju u prethodno pokrenute ovršne postupke koje je pokrenuo prodavatelj odnosno prenositelj potraživanja kao ovrhovoditelj, na temelju čl. 32. st. 3. Ovršnog zakona, koji se primjenjuje od 01.09.2014. godine, stjecatelj kao novi vjerovnik može stupiti u položaj ovrhovoditelja i nastaviti prethodno pokrenuti ovršni postupak.

Kako bi mu se navedeno omogućilo, stjecatelj kao novi vjerovnik će morati javnom ili javno ovjerovljenom privatnom ispravom dokazati da je nakon pokretanja ovršnog postupka tražbina na njega prenesena. Za takvu promjenu na strani ovrhovoditelja nije dakle potreban pristanak ovršenika, već je dovoljno da se novi vjerovnik legitimira sudu kao novi ovrhovoditelj predočenjem odgovarajuće isprave kojom dokazuje da je tražbina čije se ispunjenje u postupku traži na njega prešla.

Međutim, stupanje novog vjerovnika u ovršni postupak koji je pokrenut prije 01.09.2014. godine neće biti moguće bez da na to pristane ovršenik, slijedom čega je potrebno biti osobito oprezan prilikom prijenosa potraživanja u pogledu kojih se vode ovršni postupci pokrenuti prije 01.09.2014. godine.

Također, u slučaju da je tražbina prenesena ugovorom o ustupu osigurana založnim pravom upisanim u zemljišnim knjigama na nekretnini dužnika, stjecatelj će kao novi založni vjerovnik moći od zemljišnoknjižnog odjela nadležnog suda zatražiti promjenu upisa založnog vjerovnika na temelju sklopljenog ugovora o ustupu. U slučaju da postoji upisano založno pravo na nekretnini dužnika, kupac potraživanja će biti u boljem položaju jer će, nakon što zatraži upis založnog prava na svoje ime, moći pokrenuti i novi ovršni postupak u slučaju da ne bi bio u mogućnosti stupiti u prethodno pokrenuti ovršni postupak.

Za razliku od ovršnog postupka pokrenutog nakon 01.09.2014. godine, kupac odnosno stjecatelj potraživanja biti će u težem položaju u slučaju da je potrebno stupiti na mjesto prodavatelja potraživanja u parničnom postupku. Naime, kupac odnosno stjecatelj potraživanja neće moći na mjesto prodavatelja tj. prenositelja tražbine stupiti u prethodno pokrenute parnične postupke, odnosno neće moći to učiniti jednostrano, bez pristanka tuženika. 

Naime, subjektivna preinaka na strani tužitelja je regulirana čl. 192. st. 3. Zakona o parničnom postupku sukladno kojem na mjesto tužitelja u parnici ne može stupiti druga osoba kao novi tužitelj bez da pristanka tuženika, ako se tuženik u tom trenutku već upustio u raspravljanje.

Dakle, nakon što se tuženik u konkretnom postupku već upustio u raspravljanje, biti će nužan njegov izričiti pristanak da u parnicu stupi novi tužitelj. Sud će, kada se za to ispune uvjeti odnosno kada o primi obavijest o ustupu od prodavatelja ili kupca potraživanja, pozvati tuženika da se očituje pristaje li da u parnicu stupi novi tužitelj. Ovdje je potrebno posebno obratiti pozornost na utvrđivanje je li se tuženik u konkretnom postupku stvarno upustio u raspravljanje, s obzirom da to neće biti slučaj primjerice ako je tuženik u dotadašnjem tijeku postupka samo prigovorio mjesnoj nadležnosti suda.

Ako tuženik na poziv suda da se očituje o stupanju u parnicu novog tužitelja ne izrazi pristanak, tužitelju odnosno prenositelju preostaje i opcija da povuče podnesenu tužbu.

Međutim, u tom slučaju tužitelj također ovisi o pristanku tuženika jer se tužba isto tako može povući bez pristanka tuženika samo do njegova upuštanja u raspravljanje. S obzirom da je bio potreban pristanak tuženika na stupanje stjecatelja potraživanja u postupak na mjesto tužitelja, logično se tuženik već upustio u raspravljanje te on i ovdje ima mogućnost protiviti se povlačenju tužbe. Ako bi tuženik i pristao na povlačenje tužbe, za očekivati je da će isti potraživati naknadu dotadašnjeg parničnog troška.

U velikom broju postupaka će povlačenje tužbe značiti apsolutnu nemogućnost naplate ustupljene tražbine. Primjerice, ako je stjecatelj potraživanja trebao stupiti u postupak radi pobijanja pravnih radnji dužnika te se tuženik tome usprotivio i prenositelj je povukao tužbu, stjecatelj odnosno novi vjerovnik neće moći podnijeti novu tužbu ako su protekli prekluzivni rokovi predviđeni za pobijanje pravnih radnji. U jednako nepovoljnoj situaciji će stjecatelj potraživanja biti i ako je protekao zastarni rok.

Dakle, potrebno je biti posebno oprezan kod sastavljanja i sklapanja ugovora o ustupu i prodaji potraživanja, a posebice ako su u tijeku sudski postupci. Kako je to prethodno navedeno, u slučaju da je u tijeku parnični postupak u povodu ustupljene tražbine, iako za prijenos tražbine ugovorom o ustupu neće biti potreban pristanak dužnika, njegovo protivljenje stupanju novog vjerovnika u parnicu u kojoj se tuženik već upustio u raspravljanje ima značenje apsolutne zabrane. Na taj način će stjecatelj biti onemogućen u naplati stečene tražbine, a za naplativost koje mu prenositelj, u pravilu, ne odgovara.

Iva Babić, odvjetnica