ODGOVORNOST UPRAVE D.O.O. ZA ŠTETU 

Odgovornost za štetu prema Zakonu u o trgovačkim društvima sastoji se od:

•  odgovornosti za štetu prema društvu
•  odgovornost za štetu prema vjerovnicima društva

Odgovornost za štetu prema društvu

Odgovornost za štetu počinjenu društvu propisana je naročito ako članovi uprave suprotno Zakonu poduzmu neku od slijedećih radnji:

a) vrate članovima društva ono što su uložili u društvo,

b) isplate članovima društva kamate ili dividendu,

c)  preuzmu za društvo poslovne udjele u društvu, steknu, uzmu u zalog ili povuku vlastite poslovne udjele društva ili nekog drugog društva,

d) razdijele imovinu društva,

e) obave plaćanja nakon što nastupi nesposobnost društva za plaćanje odnosno nakon što dođe do prezaduženosti društva,

f)  dadu naknadu članovima nadzornog odbora,

g) dadu kredit.

U tim slučajevima postoji odgovornost članova uprave ako su ispunjene spomenute pretpostavke, jer su one takve da je njima obuhvaćena njihova krivnja. Riječ je o očitom postupanju protivno Zakonu i društvenom ugovo­ru.       

Članovi uprave odnosno direktori moraju voditi poslove društva s pozornošću urednog i savjesnoga gospodarstvenika i čuvati poslovnu tajnu društva.

Mjerilo za pozornost koju mora pokazati član uprave jest način kako bi postupao samostalni voditelj poduzeća koji je svjestan svojih dužnosti, koji ne upravlja poslovanjem svojim sredstvima, nego to čini tuđim onako kako to čini osoba kojoj je povjerena briga o tuđim imovinskim interesima.

Traži se najmanje prosječna mjera ponašanja u struci za takvu osobu određena prema objektivnim mjerilima.

Vođenjem poslova društva smatra se svako djelovanje člana uprave kada postupa u tome svojstvu ili kada bi morao tako postupati. Član uprave pritom se ne može pozivati da nema potrebna znanja ili druga svojstva za obavljanje tog posla.

S obzirom na to da je preuzeo obavljanje posla u kojem se traži određena razi­na znanja i iskustva, njihov nedostatak valja smatrati njegovim propus­tom. Ako, međutim, ima neka posebna znanja, morao bi ih upotrijebiti, pa ne bi mogao otkloniti svoju odgovornost zbog toga što ih nije upotrijebio pozi­va­jući se na to da ta znanja prelaze prosječnu mjeru znanja koje se traži u struci.

Kad govorimo o dužnoj pozornosti koja se očekuje od uprave, naglasak je na poduzetničkoj odluci. Naime, Zakon propisuje da član uprave ne postupa protivno svojoj dužnosti ako na temelju primjerenih informacija može razumno pretpostaviti da djeluje za dobrobit društva.

U slučaju da je šteta nastala, članovi uprave neće odgovarati ako nisu povrijedili svoje dužnosti. To je važno kako se ne bi ograničilo donošenje poslovnih odluka, koje često predstavljaju rizik. Teret dokazivanja postupanja sukladan dužnoj pažnji je na članovima uprave kao eventualnim tuženicima.

Upravi treba dopustiti da ulazi i u rizične poslove, jer se to ne može izbje­ći u vođenju poduzeća kojega je društvo nositelj. Pri tome je važno pokazati pozornost koja se zahtijeva u struci. Za to nema propi­sanog mjerila, ali bi se moglo smatrati razumnim kad bi uprava ušla u posao uz prethodno razmatranje mogućih rizika, posebice ako je pritom uzeto u obzir kakve bi štete društvo moglo pretrpjeti u slučaju nastupanja rizika i kako bi se to odrazilo na stanje društva, pa je pritom primijenila sve mjere opreza kojima bi se razumno neutraliziralo ono što bi moglo pro­izaći iz ostvarenja rizika koji se mogao očekivati gledajući po mjerilima koja nameću pravila struke.

Članovima uprave ne može se pripisati krivnja osoblja koje radi u društvu, jer član uprave nije poslodavac osobama koje su u društvu zapo­slene. Te su osobe zaposlene u društvu, pa se ono smatra njihovim poslo­davcem. No, krivnja člana uprave tada bi se mogla izvesti iz propusta u izboru takvih osoba,nadziranju njihova rada, davanju uputa, ili u (ne)smjenjivanju zaposlenih osoba ako time povrijedi svoju obvezu vođenja poslova društva onako kako je to dužan činiti.

Ako uprava ima više članova, njihova je odgovornost solidarna. Pri tome nije odlučujuća razlika glede toga koliko je koji od njih odgovoran za štetu pa društvo može tražiti naknadu štete od bilo kojeg od direktora. Razlika u odgovornosti će biti važna za eventualni regres među njima.

Ako su poslovi u društvu podijeljeni između pojedinih direktora u društvu, time nije  isključena odgovornost onih direktora koji nisu nadležni za taj posao. Naime, i takav direktor može povrijediti dužnost svojom pasivnošću, na primjer ako ne provede nadzor ili se ne protivi štetnoj radnji a znao je za nju.

Poznat je slučaj kada je direktor tvrdio da ne može odgovarati za štetu prouzročenu zloporabama, jer nije vodio poslovne knjige, već je treća osoba obavljala veći dio tog posla. Sud je, međutim, utvrdio da direktor odgovara za uredno vođenje poslovnih knjiga i poslova unutarnjeg nadzora te da je ta dužnost bila povrijeđena u konkretnom slučaju (Visoki trgovački sud (VTS), Pž-6024/13-3).

U praksi se također često događa da skupština društva da upravi obveznu uputu kako djelovati. U pravilu, takve obvezujuće upute služe kao temelj isključenja odgovornosti uprave, ali članovi uprave mogu odgovarati i u tim okolnostima jer su bitne konkretne okolnosti slučaja.  Tako u slučaju da je direktor morao znati da je uputa koju je dobio protuzakonita, direktori mogu odgovarati bez obzira na obvezatnu uputu skupštine. Dakle, nastane li društvu šteta zbog toga što su članovi uprave postupili po uputama članova društva (skupštine) koje moraju slijediti, to je osnova za isključenje njihove odgovornosti. Isti učinak ima i odobrenje radnje uprave od strane skupštine (članova društva). Mora biti riječ o uputi koju daje skup­ština, a ne pojedini član društva, pa ni većinski.

Naime, uprava nije dužna postupati po  protuzakonitim uputama skupštine društva odnosno svih članova i mora uvijek postupati u interesu društva, primjerice ne sklopiti za društvo štetni pravni posao iako to od nje traži skupština u što svakako ulazi posao kojim se isisava imovina društva u korist jednog njezinog člana. Stoga je pri ocjeni je li riječ o oslobođenju od odgovornosti potrebno ocijeniti i je li uprava pri dobiva­nju uputa i postupanju po njima postupila s pozornošću koju je dužna poka­zati i u tom pogledu u potpunosti ispunila svoju obvezu prema društvu štite­ći njegove interese. Pri tome valja imati na umu da je riječ o odnosu profe­­sionalca i osoba koje u pravilu ne poznaju ili mnogo slabije od članova upra­­ve poznaju materiju o kojoj skupština društva daje upute, pa ne mogu uvijek bez stručne pomoći uprave u potpunosti ni sagledati učinke tih uputa.

Član uprave čini povredu dužnosti i ako dovoljno aktivno ne sudjeluje u radu uprave, ne postupi tako da spriječi pogrešnu ili štetnu odluku ili njezino provođenje, ne obavi potrebne radnje nadzora, zna za štetnu radnju, ali joj se ne usprotivi i sl. Pri podjeli poslova u upravi za istu stvar jedan član upra­ve može odgovarati zbog toga što je poduzeo neku radnju ili ju je pro­pustio poduzeti, drugi jer je to znao, ali nije reagirao, treći jer je propustio obaviti nadzor, četvrti jer je bio pasivan pri odlučivanju.

Odgovornost za štetu prema vjerovnicima

Vjerovnici društva mogu postaviti direktan zahtjev za naknadu štete prema članovima uprave društva.

Vjerovnici društva mogu ostvarivati zahtjev za naknadu štete direktno protiv uprave:

1. ako ne mogu svoje tražbine podmiriti od društva – nije nužno da je vjerovnik prethodno pokušao naplatiti svoju tražbinu u ovršnom ili sličnom postupku, već je dovoljno da je, postavljajući zahtjev za naknadu štete, upozorio na činjenicu da društvo ne može podmiriti njegovo potraživanje i da je tu činjenicu tijekom postupka dokazao.
2. ako je direktor grubo povrijedio dužnost da primijeni pozornost urednog i savjesnoga gospodarstvenika – budući da se u ovom slučaju traži veći stupanj nepažnje (gruba povreda dužnosti), teret dokaza da postoji taj stupanj krivnje snosi tužitelj (vjerovnik), a ne direktor.

Iz sudske prakse proizlazi, na primjer; da činjenica da je u vrijeme sklapanja pravnog posla društvo imalo blokiran račun ne znači sama po sebi da je grubo povrijeđena dužnost direktora, jer je direktor možda mogao predvidjeti da će u vrijeme dospijeća obveze društvo moći podmiriti svoje obveze prema tužitelju (npr. odluke VTS-a Pž-4016/04-3 i Pž-1268/05-3).

Također, sudovi smatraju da se po naravi stvari ne očekuje od direktora da vodi brigu o naplatisvake pojedinačne tražbine prema svakom od dužnika društva. Međutim, direktor bi mogao odgovarati za štetu ako je, primjerice, s obzirom na svoje ovlasti, rad u društvu organizirao na način koji bi omogućio propuste u naplati tražbina ili ako je izričito spriječio utuženja određenih tražbina ili njihovo ostvarenje na bilo koji način (VTS Pž-5276/2015-2).

Dakle, da bi uspio u sudskom postupku, vjerovnik mora osim općih pretpostavki odgovornosti za štetu (štetnik, štetna radnja, uzročno-posljedična veza, šteta, protupravnost) dokazati i navedene posebne pretpostavke koje su iznimno kompleksne s obzirom na složenost današnjih financijskih odnosa.

Iz navedenih pretpostavki proizlazi kako se odgovornost uprave za štetu vjerovnicima društva ne odnosi na situaciju kada društvo nije moglo ispuniti obvezu već u trenutku nastanka obvezno-pravnog odnosa, primjerice jer je bilo nesposobno za plaćanje ili prezaduženo. U ovom slučaju vjerovniku stoji na raspolaganju mogućnost podnijeti kaznenu prijavu protiv uprave društva zbog osnovane sumnje u poĉinjenje kaznenog djela prijevare u gospodarskom poslovanju i da kroz kazneni postupak i imovinsko-pravni zahtjev za naknadu štete ostvaruje svoje pravo protiv članova uprave koji su postupali prijevarno s ciljem da za sebe ili društvo koje zastupaju steknu protupravnu imovinsku korist i tako oštetili vjerovnika.

Međutim, pravna teorija nije zauzela jedinstven stav oko navedenog pitanja. Sud je zauzeo stajalište da se nemogućnost podmirenja tražbine od strane društva ne mora dokazivati neuspješno provedenim ovršnim postupkom ili nekim drugim postupkom, ali je isticanjem zahtjeva za naknadu štete od člana uprave vjerovnik dužan upozoriti na činjenicu da mu društvo ne može ispuniti obvezu i to dokazati.

Tužbu za naknadu štete protiv člana uprave društva može podignuti svaki vjerovnik koji ne može svoju tražbinu podmiriti od društva. Nije bitna pravna osnova, bitno je da društvo nije podmirilo obvezu kada je to moglo i moralo učiniti, a sada uslijed radnji uprave to više ne može.

Unatoĉ sudskoj praksi neki autori smatraju da treba dati mogućnost vjerovnicima društva da u sudskom postupku dokazuju uzročno-posljedičnu vezu između radnji uprave koja je društvo dovela do blokade i ne namirenja naknadno dospjele tražbine.

Ukoliko je do štetne radnje došlo prije dospijeća tražbine, vjerovnik će morati dokazati da bi redovnim tokom stvari društvo bilo u stanju podmiriti svoju obvezu prema vjerovniku te da je upravo štetna radnja članova uprave uzrokovala takvu financijsku situaciju za društvo da je podmirenje obveze o dospijeću postalo nemoguće.

U nekim sudskim odlukama izraženo je stajalište da se grubom povredom dužnosti smatra zaključivanje ugovora u vrijeme blokiranog računa, propuštanje pokretanja stečajnog postupka kada za to postoje stečajni razlozi.

Da bi došlo do odgovornosti članova uprave za štetu, između štetne radnje i štete mora postojati uzročna veza tj. vjerovnik mora dokazati da je prije poduzimanja štetne radnje člana uprave društvo moglo podmiriti dospjelu tražbinu vjerovnika, a da nakon štetne radnje društvo više ne može podmiriti tražbinu vjerovnika. Štetna radnja uprave bila bi npr. namirenje tražbine drugog vjerovnika a ne vjerovnika čija je tražbina dospjela na naplatu, prodaja vrijedne imovine za cijenu koja je znatno manja od tržišne, padanje u zastaru potraživanja itd. U odgovornost po ovoj osnovi ne spadaju slučajevi u kojima društvo uopće nije moglo podmirit obavezu p njezinom dospijeću, pa član uprave nije bio taj koji je spriječio nepodmirenje.

Odgovornost za štetu zbog iskorištavanja utjecaja u društvu

Posebna vrsta odgovornosti članova uprave prema društvu, vjerovnicima društva pa i članovima društva predviđena je kao odgovornost za štetu zbog iskorištavanja utjecaja u društvu.

Aktivno legitimirani zahtijevati naknadu štete su društvo koje je štetu pretrpjelo, vjerovnici društva, ali i članovi društva, ali oni samo ako im je šteta nastala neovisno od štete koja je prouzročena društvu. Tako članovi društva nemaju pravo na naknadu štete prema članovima uprave zbog pada vrijednosti njihovih udjela jer je to šteta koja je nastala kao posljedica štete koja je prouzročena društvu.

U slučaju spora članovi uprave odnosno izvršni direktori i članovi nadzornog, odnosno upravnog odbora moraju dokazati da su u obavljanju svojih dužnosti postupali uredno i savjesno.

Eklatantan primjer odgovornosti za štetu sve tri pasivno legitimirane osobe bio bi slučaj kada bi utjecajan član društva ili nadzornog odbora naveo člana uprave da bez odgovarajuće protučinidbe prenese imovinu na treću osobu i na taj način onemogući namirenje vjerovnika čija je tražbina dospjela na naplatu.

Kao što je iz svega vidljivo, odgovornost uprave za štetu vrlo je složena tema u kojoj je članovima uprave, trgovačkim društvima, vjerovnicima i članovima društva potreban savjet pravnih profesionalaca.

Autor: Ana-Marija Kajić, odvjetnica, Petrić & Kajić odvjetničko društvo d.o.o.